Danas preko sto milijuna katolika u svijetu ima karizmu koju najčešće nazivamo „dar jezika“ ili „molitva u drugim jezicima“...

U nastavcima objavljivati dijelove nove knjige Josipa Lončara o molitvi. Vjerujemo da će ona mnogima biti na veliku duhovnu korist

„Htio bih da vi svi govorite drugim jezicima“

A htio bih da vi svi govorite drugim jezicima (1 Kor 14,5). Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi (1 Kor 14,18). Zar svi govore jezike? (1 Kor 12,30)

Prema statistici Međunarodne službe katoličke karizmatske obnove (ICCRS), čije je sjedište u Vatikanu a osnovalo ju je Papinsko vijeće za laike s ciljem da koordinira, savjetuje i potpomaže djelovanje Katoličkog karizmatskog pokreta širom svijeta, danas preko sto milijuna katolika u svijetu ima karizmu koju najčešće nazivamo „dar jezika“ ili „molitva u drugim jezicima“.

Zbog nerazumijevanja važnosti toga dara, većina onih koji su ga primili koriste ga premalo, a mnogi vjernici nemaju ni potrebu moliti da ga prime. Osobno već preko dvadeset godina, prosječno nekoliko sati dnevno molim u drugim jezicima i zasigurno mogu, zajedno s apostolom Pavlom, zahvaliti Bogu što molim drugim jezicima više od mnogih drugih (usp. 1 Kor 14,18). Svrha ove knjižice istovjetna je Pavlovoj želji da svaki vjernik moli drugim jezicima (usp. 1 Kor 14,5). Ne mogu svi imati sve darove Duha pa tako ni dar jezika. I bez dara jezika može se biti dobrim kršćaninom. I bez mnogih drugih darova i karizmi može se postati svetim i može se ispuniti poslanje koje nam daje Bog. To je već uspjelo mnogima te mnogima uspijeva i danas. Dakle, dar jezika nikako nije neizbježan uvjet za rast u svetosti, ali je onome tko ga ima i onome tko se njime služi zasigurno velika pomoć. Posvijestimo si još jednom da je apostol Pavao imao taj dar, da ga je visoko cijenio, da ga je mnogo koristio i da je poželio svakome da slijedi njegov primjer. Mnogi su vjernici kroz stoljeća imali taj dar. Milijuni katolika širom svijeta i danas ima taj dar, te ga učiteljstvo Katoličke crkve ni na koji način ne osporava nego itekako podržava. Moje je iskreno obraćenje iz tradicionalnog vjernika u vjernika koji zaista vjeruje Bogu, a ne samo u Boga, započelo kad sam od jednog svećenika čuo kako javno govori o tome da je dar jezika primio na svojoj krizmi (poput mnogih koji su taj dar također primili na svome sakramentu krizme) te da danas mnogi vjernici diljem svijeta imaju taj i mnoge druge darove Duha Svetoga. Tada sam pomislio: „Ako je to istina, onda moje kršćanstvo može i treba imati sasvim novu i kvalitetniju dimenziju“. Provjerio sam njegovu tvrdnju, i silno poželio živjeti svoju vjeru na takav, nov način. Danas, u vrijeme Interneta, to isto može lako provjeriti svatko tko želi (v. www.iccrs.org). Odmah nakon što sam čuo za taj dar, htio sam čuti kako netko govori u drugim jezicima. Prije toga sam se raspitao pa nisam očekivao ni jedan strani jezik već neki govor koji nitko ne razumije. Zato nisam bio jako iznenađen kad sam čuo 'brbljanje'. Da sam se, naprotiv, u takovoj skupini ljudi kojim slučajem našao ne znajući da oni zapravo mole u drugim jezicima, pomislio bih da su pijani – baš kao što su pomislili mnogi Židovi koji su prisustvovali prvom izljevu Duha na Pedesetnicu (v. Dj 2,1-13).

Pedesetnica

Tada su u Jeruzalemu zbog blagdana boravili Židovi iz svakog naroda pod nebom. Kad su apostoli počeli govoriti drugim jezicima, mnoštvo se strčalo da vidi i čuje što se događa a među njima je bilo mnogo onih kojima hebrejski nije bio materinji jezik. Poznato je da su svi Židovi toga vremena, bez obzira gdje živjeli, poznavali svoj, hebrejski jezik na kojem su obavljali pobožnosti po sinagogama i po kućama. Dar jezika nije dân radi sporazumijevanja. Prisutni su čuli kako najmanje dvanaestorica apostola istovremeno govori drugim jezicima, a pisac Djela apostolskih, sveti Luka, nabraja nam petnaestak različitih nacija iz kojih su došli oni koji su apostole slušali kako govore njihovim materinjim jezicima. Oni koji su razumjeli bili su zadivljeni. Slušali su o veličanstvenim Božjim djelima o kojima je praktički govorio sam Duh Sveti nadahnjujući govor apostola u drugim jezicima. Možemo se i sami, u mašti diviti razmišljajući o onome što su apostoli i na koji način govorili. Zapanjujuće je bilo i to da je Bog govorio preko neukih ljudi, većinom ribara: prisutni su ih čuli kako savršeno govore njihovim materinjim jezicima iako te jezike nisu nikad učili. Ne znamo koliko je ondje bilo onih koji nisu razumjeli ništa i koji su mislili da čuju pijane ljude kako besmisleno brbljaju. Na taj se dan Pedesetnice u Jeruzalemu – nakon što je apostol Petar, prvi papa, održao prvu javnu propovijed – obratilo i krstilo tri tisuće ljudi. Židovi su tada još uvijek bili pod dojmom Isusova pogubljenja i progona njegovih sljedbenika, te su bili u velikom strahu od židovskih vlasti. Što ih je navelo da se javno odluče priključiti progonjenim kršćanima ako ne ono što su preko dara jezika čuli na svojim materinjim jezicima? Nije li im Bog progovorio osobno upravo na taj način? Nije li ih začudila činjenica da je Bog na taj način svoju poruku od nekih sakrio a nekima ju objavio? Ti su se novokrštenici vratili svojim kućama s nevjerojatnim iskustvom Duha Svetoga. Vraćajući se kući, sigurno su mnogima koje su susretali na putu bili prvi navjestitelji evanđelja, i prvi koji su svjedočili o djelovanju Duha Svetoga. Tako je dar jezika bio Božje sredstvo po kojemu se dogodilo prvo masovno obraćenje a po tome se obraćenju počela graditi Crkva. Po daru jezika Duh Sveti je objavio Crkvi da naviješta evanđelje na svim jezicima (materinjim), svakome stvorenju. Dar jezika je bio znak nevjernicima koji ih je doveo do toga da povjeruju.

Znak nevjernicima

Tako drugi jezici nisu znak vjernicima, nego nevjernicima (1 Kor 14,22)

Pedesetnica se događa i danas. Na susretima na kojima se govori ili moli u drugim jezicima, i danas se nađu neki koji na svom materinjem jeziku čuju i razumiju ono što se govori dok ostali ne razumiju ništa. Događa se i to da osobu koja govori drugim jezicima istovremeno savršeno, na svom materinjem jeziku, razumiju dvije ili više osoba iz različitih nacija koje govore različitim materinjim jezicima. Najčešći je pak slučaj da u grupi prisutnih (svi iz iste jezične skupine) u kojoj se govori ili moli drugim jezicima, ono što se govori razumiju samo neki pojedinci. To je tada govor upućen izravno njima. Te su osobe tada začuđene činjenicom da Bog progovara upravo njima. Kako objasniti fenomen da od npr. sto Hrvata koji slušaju govor u jezicima sve savršeno razumije samo jedan od njih, dok ostali ne razumiju ni jednu riječ? Mnogi ljudi širom svijeta mogu posvjedočiti da svoje obraćenje zahvaljuju upravo tom fenomenu – razumjeli su govor u drugim jezicima te su od nevjernika postali vjernicima. Osobno sam svjedočio različitim sličnim situacijama. Posebno mi je upečatljivo bilo svjedočanstvo koje sam čuo od misionara u Južnoj Americi čiji se je subrat rugao daru jezika, pogotovo kad je čuo da su u jednom selu potpuno nepismeni i neuki ljudi u maloj molitvenoj zajednici progovorili drugim jezicima. Na nagovor subrata otišao je u to selo da vidi o čemu se radi. Kad su počeli moliti u drugim jezicima, jedan je od urođenika počeo na savršenom materinjem jeziku tog misionara govoriti o njegovu životu onako kako ga Bog vidi. Naravno da taj urođenik nije nikad učio ni jedan strani jezik. Zanimljivo je također to da prijatelj koji je doveo misionara nije apsolutno ništa razumio, iako govori istim materinjim jezikom. To je bilo dovoljno da taj fratar misionar povjeruje kako Duh Sveti djeluje na taj način, iako nije bilo dovoljno da tako nešto poželi i sâm. Nadalje, događa se da propovijed koja se održava na stranom jeziku osoba počne iznenada slušati na svome, materinjem jeziku. To je relativno česta pojava. Događa se to kad je propovijed zaista nadahnuta Duhom Svetim. Osobno sam jednom prisustvovao takvom fenomenu. Na velikim molitvenim skupovima na kojima više tisuća ljudi pjeva u daru jezika mnogi budu zapanjeni skladnošću te pjesme, iako je ona u potpunosti spontana. Nekim je nevjernicima već to dovoljan znak da se radi o Božjoj prisutnosti jer taj fenomen ne mogu drukčije objasniti. Zaista je velika privilegija biti prisutan u crkvi ili u dvorani dok nekoliko tisuća ljudi pjesmom jednodušno slavi i štuje Isusa Krista. Zadivljujuće je kad razumsko slavljenje prijeđe u pjevanje drugim jezicima. Tad se događaju mnoga ozdravljenja, oslobođenja i nutarnja iscjeljenja. To se događa danas i ovdje, u Hrvatskoj i po svim zemljama svijeta u kojima ima kršćana. 

Dar jezika nikako nije nužnost, ali je svakako izvanredna Božja ponuda svakome. Ako pažljivo pročitate...

Dar jezika nikako nije nužnost, ali je svakako izvanredna Božja ponuda svakome. Ako pažljivo pročitate barem ono što vam o tom daru možemo reći samo mi, možda ćete o njemu početi razmišljati drukčije, a možda poželite i moliti za nj

Ni jedan ljudski jezik

Jer tko govori drugim jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu: nitko ga ne razumije jer Duhom govori stvari tajanstvene (1 Kor 14,2).

Onaj tko govori drugim jezicima, ne govori ni jedan ljudski jezik. Duh Sveti u određenim situacijama nekima daje da govor u jezicima čuju na svom materinjem jeziku. Osoba koja moli ili govori drugim jezicima, ni sama ne razumije što govori ili moli.
Osnovna svrha tog dara je osobna komunikacija ljudskog duha s Bogom. To je razgovor nutarnjeg čovjeka s Bogom. Postoje razlozi zašto je Bog htio da razum ne razumije sve što ljudski duh treba govoriti Bogu, tj. zašto je ta komunikacija tajanstvena našem razumu.
Svoju vjeru ne živimo samo na razumskoj, nego daleko više na duhovnoj razini. Bog s čovjekom komunicira na razini razuma, ali i na razini duha. Biblija kao Božja riječ jednim je dijelom pisana za razum a jednim dijelom za duh. Vizije, snovi i proroštva čine velik dio sadržaja Biblije i namijenjeni su prvenstveno duhu. 
Bog nam u jednoj molitvi može progovoriti na dvije razine. Sjetimo se kako je apostol Petar molio u Jopi, u kući Šimuna kožara. Bog je njegovu duhu tada progovorio vizijom koja se ponovila tri puta i o kojoj je Petar morao razmišljati kako bi shvatio njenu poruku; Bog je također sasvim jasno progovorio njegovu razumu šaljući ga u Kornelijevu kuću (v. Dj 10). Ljudski duh ne funkcionira po razumskim principima i logici; potrebno je naučiti osnove po kojima on komunicira. O tome sam više pisao u knjizi Sila odozgor pa ću se ovdje osvrnuti samo na dar jezika.
Dakle, kad molimo u daru jezika, naš ljudski duh moli pod nadahnućem Duha Svetoga (kako nam Duh daje govoriti - v. Dj 2,4).

Nije mi poznata ni jedna situacija u kojoj su svi prisutni razumjeli taj govor na svom materinjem ili na nekom drugom jeziku; naprotiv, uvijek barem netko ne razumije ništa.

Osobe koje ne razumiju, potvrdit će da su mogle razlikovati desetak ili čak manje riječi koje je osoba ponavljala dok je govorila u daru jezika, dok istovremeno oni kojima je dano da razumiju, sasvim normalno čuju mnogo više riječi u savršeno smislenim rečenicama.

Tu činjenicu može potvrditi gotovo svaka molitvena grupa koja prakticira taj dar.

Tko moli

Jer ako se drugim jezikom molim, moj se duh moli, ali um je moj neplodan. Što dakle? Molit ću se duhom, molit ću se i umom; pjevat ću hvalospjeve duhom, ali pjevat ću ih i umom (1 Kor 14,14-15).

Kad molimo drugim jezicima, molimo mi; doduše, ne molimo razumom, nego duhom, ljudskim duhom. Dakle, ne moli Duh Sveti, nego molimo mi; Duh Sveti nadahnjuje molitvu duha, priskače nam u pomoć.
Um je za to vrijeme neplodan i nije ni na koji način povezan s molitvom. To također znači da molitva duha ne ovisi o umu. Te su dvije molitve dvije različite realnosti i potrebne su nam obje te vrste. Apostol Pavao nas poziva da molimo i pjevamo hvalospjeve i duhom i umom. Rijetki primijete redoslijed. Naime on na prvo mjesto stavlja molitvu i pjevanje hvalospjeva duhom, a tek onda umom.

Sjetimo se da je čovječji duh vječan, a da tijelo propada. U današnje je vrijeme čovjek gladan duhovnosti i mnogi ju traže na krivim mjestima. Zbog nedostatka kvalitetnih i iskusnih duhovnika, mnogi izbjegavaju ulaziti u meditaciju i kontemplaciju jer je to za običnog čovjeka nepoznato područje u kojemu lako može doći do neželjenih situacija. U daru jezika duh je itekako aktivan, a svaka je neželjena situacija isključena.

Oni koji ozbiljnije prakticiraju dar jezika, mogu posvjedočiti plodove te komunikacije s Bogom. Koliko je taj dar važan za duh možemo zaključiti i po tome što mu je apostol Pavao posvetio toliko pažnje u Prvoj poslanici Korinćanima.

Molite uvijek, bez prestanka

Bez prestanka se molite! (1 Sol 6,17)
Molite u jedinstvu s Duhom u svakoj prigodi (Ef 6,18).

Budući da duh može moliti neovisno o umu, možemo duhom moliti i u situacijama u kojima je um zaposlen nečim drugim.

U daru jezika vrlo se rijetko molimo na glas, većinom molimo potiho, u sebi. Zbog toga možemo moliti u svim situacijama u kojima jezik ne služi umu, tj. kad ne moramo jezikom komunicirati na svjesnom nivou. Kad u daru jezika molimo u sebi, jezik se miče pa ne možemo istovremeno moliti u daru jezika i izgovarati ljudske razumske riječi.
Čovjek sâm, svjesno, svojom voljom počinje i završava molitvu u daru jezika. Duh Sveti nas često potiče da molimo u daru jezika, no mi se sami sasvim slobodno odlučujemo hoćemo li moliti ili ne, te koliko i kad ćemo moliti.

Iz osobnog iskustva znam da je moguće gotovo bez prestanka moliti u drugim jezicima. Osobito kad smo u velikim potrebama i kad nam je komunikacija s Bogom prioritet. Apostol Pavao se često nalazio u takvim situacijama. Sjetimo se da nas on upućuje da bez prestanka ili u svakoj prigodi molimo uz suradnju s Duhom Svetim. 
U današnje vrijeme, kad smo toliko opterećeni životnim obvezama i kad rijetko nalazimo vremena za molitvu uma, dar jezika je silno potreban dar i velik blagoslov onima koji se njime služe.

Dar jezika nas neprestano čini svjesno povezanima s Božjom prisutnošću. Za razliku od ovisnika o nikotinu, koji je prisiljen u svakom mogućem trenutku staviti cigaretu u usta, mi sasvim slobodno koristimo svaki povoljan trenutak za zajedništvo s Bogom u Duhu Svetome tako da u sebi molimo u drugim jezicima. Pavao nas u svojim poslanicama poziva na ustrajnost, na postojanost u molitvama; poziva nas da stvaramo naviku moljenja bez prestanka.

Vjernik kršćanin živi od molitve. Kvaliteta našeg života ovisi o kvaliteti naše molitve. Molitva je susret, zajedništvo s Bogom. Dar jezika zato silno može unaprijediti naš molitveni život.
Ponavljam, u daru jezika molimo bez obzira na aktivnost svog uma. Zato možemo moliti gledajući televiziju, čitajući, radeći bilo koji posao koji ne iziskuje govorenje, šećući, odmarajući se... Veoma je važno napomenuti da moliti u jezicima možemo i kad smo u umu rastreseni, kad se ne možemo sabrati i kad ne znamo što i kako moliti.
Dar jezika je izvanredna Božja ponuda onima koji „previše rade, a premalo mole“, onima koji su toliko zaposleni radeći za Boga da ne stignu moliti. 
Prečesto se prema Duhu Svetome koji živi u nama odnosimo kao prema bubrezima. Oni su tu, rade svoj posao i ne treba na njih obraćati pažnju dokle god dobro rade. Duh Sveti nije bubreg, nego osoba s kojom trebamo naučiti komunicirati i u kojeg se trebamo naučiti pouzdavati uvijek. 
Dok to ne naučimo, svoje ćemo pouzdanje imati u ljudima oko sebe ili u samima sebi, tj. u vlastitoj pameti i snazi. Tko ignorira prisutnost Duha Svetoga, sam sebi uskraćuje najveću „blagodat Boga živoga“

Zrelost kršćanina se, između ostalog očituje u prepoznavanju Božje volje te u iskazivanju te volje u molitvi....

Zrelost kršćanina se, između ostalog očituje u prepoznavanju Božje volje te u iskazivanju te volje u molitvi. Do zrelosti ne dolazimo prvenstveno dugotrajnim iskustvom života u vjeri (kao što je to slučaj u stjecanju većine ostalih zrelosti), nego promjenom svog srca i duha, tj. obraćenjem. To se može dogoditi već u najranijoj mladosti, što dokazuje slučaj mnogih svetaca, a može izostati i kod najstarijih vjernika koji nisu spremni na vlastitu metanoju, tj. preobrazbu u novog čovjeka. Dar jezika je ponuđen onima koji se ne smatraju savršenima, dovršenima, zrelima, potpunima, tj. svima onima koji poznaju svoje slabosti i teže za usavršavanjem bogoštovnih kreposti

Najvažnija stvar – izgradnja samog sebe

Tko govori drugim jezikom, sam sebe izgrađuje...(1 Kor 14,4)

Onaj tko govori drugim jezicima, izgrađuje sam sebe!

Pozvani smo izgrađivati sami sebe. U toj izgradnji mi rastemo u svetosti i sudjelujemo u kršćanskoj zrelosti. O nama itekako ovisi hoćemo li biti izgrađeni ili ne jer, konačno o nama ovisi hoćemo li, npr., htjeti moliti za dar jezika te koliko i kako ćemo se njime služiti ako ga primimo.

Sigurno je kako Bog želi da rastemo u kršćanskoj zrelosti, te će nam zato dati sve što želimo primiti i koristiti u tu svrhu. Na malo se mjesta tako jasno ukazuje na način na koji možemo sebe uspješno izgraditi kao u Prvoj poslanici Korinćanima. Dar jezika sigurno nije jedini način da u tome uspijemo, ali je sigurno jasno ponuđeni Božji način. Tu nam Pavao također sugerira kako se izgrađenost ne postiže samo izgrađivanjem uma kroz postizanje znanja, već je itekako potrebna duhovna izgrađenost koja se postiže izgradnjom nutarnjeg čovjeka. Zar neće svog nutarnjeg čovjeka biti najlakše, i najuspješnije izgraditi darom jezika kojim naš nutarnji čovjek (koji zna sve o nama) neizrecivim uzdisajima, tajanstveno komunicira sa svojim Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem?

Kvaliteta našeg života, ali i života ljudi koji s nama žive, sigurno ovisi o našoj vlastitoj izgrađenosti. Što ćemo biti više izgrađeni, to ćemo svijetu moći dati više svojih dobrih djela; moći ćemo, što je daleko važnije, svijetu više dati Boga i, što je najvažnije, moći ćemo imati veće povjerenje u Boga te kvalitetniji odnos s njim.

Dobra djela mogu činiti i nevjernici. Naprotiv, od nas vjernika očekuje se da drugima dajemo Boga (Božja djela), mnogo više nego same sebe. Na duhovne seminare koje držim, prisutni ne dolaze kako bi od mene dobili ljudsku dobrotu i pažnju, već gotovo isključivo zato što se nadaju da će preko mene primiti nešto od Boga. A davati možemo tek ako i sami primamo.

Dar jezika je i privilegija malenih, onih koji nemaju mogućnosti školovati se, koji se nisu rodili s visokim kvocijentom inteligencije, koji nisu u mogućnosti na neke druge načine raditi na vlastitoj izgradnji. I, konačno dar jezika je svakako za one koji – poput majki mnogobrojne djece, župnika velikih župa, učenika i studenata koji moraju puno učiti – imaju premalo vremena za osobni susret s Bogom u molitvi razuma.

Oni koji misle da im dar jezika ne treba, u stvarnosti ne znaju, ne razumiju (ili ne žele znati ili razumjeti) Božju riječ koja govori o njemu.

 

Molitva po Božjoj volji

Tvoja je zahvala, bez sumnje, dobra, ali to drugoga ne izgrađuje.(1 Kor 14,17)

Budimo svjesni gornje rečenice koju je apostol Pavao napisao o molitvi, zahvali, govoru ili bilo kojem drugom očitovanju dara jezika. Obratimo pažnju na kontekst te rečenice, da neki ne bi pomislili kako Pavao piše da je zahvala dobra samo ako zahvaljujemo ne sumnjajući. Ne, on piše: kad zahvaljujemo u daru jezika, ta je zahvala nesumnjivo, doista dobra.

Želja svakog vjernika je da moli po Božjoj volji, da moli ono što je za njega i za one za koje moli sigurno dobro.

Svaki vjernik želi da mu molitva bude plodonosna. Često smo u nedoumici kome se trebamo moliti, te kako, što, i koliko dugo trebamo moliti. Također, često nismo sigurni čuje li Bog i prihvaća li našu molitvu.

Kad se služimo darom jezika, ne trebamo sumnjati da je ono što govorimo dobro, jer je to nadahnuto Duhom Svetim i događa se u Duhu Svetom koji po krštenju boravi u našem nutarnjem čovjeku (srcu).

Vjera se u daru jezika očituje upravo u tom povjerenju u Božju riječ koja nas uči da se prepustimo Duhu Svetome, da ne moramo sve kontrolirati razumom. Oni koji su skloni kontroli razuma i logičkom razmišljanju, teško će se prepustiti takvoj avanturi s Duhom Svetim. Duha Svetoga ne možemo kontrolirati, logički predvidjeti, logički shvatiti ni prihvatiti. Tako ne možemo ni one koji su nanovo rođeni od Duha (usp. Iv 3,5-8).